Samstag, 1. Dezember 2007

Svijest o tijelu iliti mudrost tijela

Četiri tijela
Titra sveto svijetlo pred očima duše i vodi je putevima snova
Ouspensky šapće o četiri tijela
Duša duši duše s dušom zvjezdanoga krova,
ljudskog bića snaga sve granice briše,
božjim snom zagrljena
u zagrljaju snenom duša naša bdije
ta
čudesno nevidljiva svjetlost srcem srcu o ljubavi piše.

Zvjezdano je tijelo, Božjom iskrom okrunjeno alfa, omega, aleph i kabala sveta
vječna vrtnja neba.
Sjedinjenje, pobratimsvo duša
u jednoti svijeta, u svemiru snenom tek dušom duše svoje
uzdahom neba i izdahom duše sjedinjeno
tijela naša u samsari traju
u tom čudesno nevidljiviom sjaju.

Iskri život sneni snatreći ljepotuu uzročnom tijelu suncem obasjani ciljevi nas mame,
sjećanja nas zovu,uspomene davne u treptaju oka
svjedoče nam našega života dobrotu.

Duševno je tijelo dušom osmišljeno.Ouspensky šapće
slušaj treptaj snova u njima se krije glas drevnih pradjedova.
Misao je tvoja iz njihovih duša
u tvoju dušu sjedinjena,otvori okna njena, ona treba sunce,
tebe ona treba
da beskrajem zvjezdanoga neba
sa zvijezdanim tijelom sjedinjena,
uzročnim oplemenjena
osjećaje, te plodove življena života,
u sedefu srca u bisere pretvara.


Fizičko je tijelo umjetničko djelo,
priroda je pobijedila prirodu u sebi.
Etera, boginja života eteričnom ga ljepotom od etera odvaja.
Sofija je materiji udahnula dušu
i svjetlosnim ga zagrljajem sa vječnosti spaja.

Ouspensky šapće o četiri tijela
četiri nevidljiva svijeta
u svjetlosnom zagrljaju neba, svijetlo nad svijetlima
zrcali se dušom
tom čudesnom misterijom neba.


Sve što u našem životu ostvarimo proizlazi iz našeg znanja o nečemu i večinu onoga što posjedujemo smo postigli znanjem. Ovo je jednostavna i suhoparna misao proizašala iz moga uma i napisana bez imalo osjećaja i poetičnosti. Opčenito prihvaćeno mišljenje je da je znanje konkretno, određeno formulama, zakonima i definicijama o nečemu.
Krenuvši u školu u kojoj nam je znanje bilo nuđeno, mi smo učili napamet i pamtili misli i rečenice, arhivirali ih nesvjesno u središtu za pamćenje, ponavljali naučeno i zapamćeno i tako iz godine u godinu, sve do kraja školovanja.
S diplomom u ruci mi smo krenuli u život i to naučeno počeli i praktično primjenjivati, a sve novo što je dolazilo u vidu informacija, preko novina, knjiga, priručnika mi smo dalje usvajali i pamtili.
Druga polovina prošlog stoljeća je za nas nekako prošla u znaku napretka i uvijek novih dostignuća, dokaza i definicija o nečemu što je kratko vrijeme bilo novo i nepoznato, a onda dokazano i definirano jednostavno je prihvaćeno i korišteno.
Godinama nadograđujemo znanje, slijedimo nove trendove u muzici, čitamo najnovije bestselere, pratimo događanja u svjetskoj politici, uživamo u dobrobitma proizašlim iz besprijekornog rada ljudskh umova, divimo se dobitnicima Nobelove nagrade na području fizike, kemije i medicine, živeći u uvjerenju da su njihovi mozgovi genijalniji od našega.
Pišući ove retke u meni se budi moj emotivni um, onaj dio mene koji sam, prolagođavajući se zakonima zajednice u kojoj sam rođena, godinama pripitomljavala u sebi. Na poslu, a onda i u privatnom životu sam, poučena iskustvima svojim i tuđim, počela sakrivati suze, obuzdavati smijeh, bjes, ljutnju. Postala sam ponašanjem i manirama slična drugima, ne više svoja.
Mi, generacija druge polovine prošlog stoljeća, smo se upustili u avanturu života vjerujući da nam je sve dostupno i jasno, a da nam znanost i tehnologija određuju put koji trebamo slijediti. Jedno ipak nismo primjetili, pripitomljavajući emotivni um u nama, mi nismo osjetili da je umjesto Sofije, majke mudrosti nad nama zavladao Mercur, otac trgovine i počeo usmjeravati naše puteve.
To je bilo vrijeme kada se nije imalo o čemu filozofirati, gotove činjenice proizašle iz brojki i slova su određivali naše postojanje. Mi, nekadašnji učenici, djeca puna čuđenja i znatiželje u sebi, smo postajali liječnici, stomatolozi, inžinjeri, arhitekti, ekonomisti, mikrobiolozi, fizičari, psihijatri, profesori književnosti, zemljopisa ili povijesti, kineziolozi i kineziterapeuti. Svoje nekadašnje zainteresiranosti smo pretvorili u profesije kojima smo počeli izgrađivati svoje egzistencije u velikom širokom svijetu.
Godine su se redale, mi smo se budili, odlazili u kupaonu, pili prvu jutarnju kavu, odlazili na posao, riješavali probleme i postavljene nam zadatke, vraćali se kući, ručavali i večeravali, gledali najnovije vijesti na TV, odlazili u teatar, kino ili otvaranje izložbi poznatih slikara, promocije novih knjiga. Život je postajao upravo ono što smo željeli, naša novčana sigurnost nam je omogućavala da slijedimo Mercura i kupujemo stanove, automobile, odjeću i obuću, da odlazimo na putovanja. Naš mozak je bez puno uloženog truda djelovao svojim ustaljenim ritmom, mi smo i dalji pamtili i sjećali se, nadograđivali znanje, širili obrazovanje da bi obstali u poslu kojim se bavimo. Naša tijela su funkcionirala onoliko koliko je bilo potrebno da možemo ustati iz kreveta, otići u kupaonu, popiti prvu jutarnju kavu, otići na posao............ Mi se godinama nismo upitali kako je moguće da to naše tijelo, bez imalo uloženog truda, jednostavno obavlja sve postavljene mu zadatke.
A onda iznenada, za mnoge neočekivano, se počelo ponovo filozofirati jer su se i veliki umovi našli pred nerješivim zagonetkama i tajnama o nastajanju ljudske svijesti i spoznaje, ulazeći sve dublje u svojstva materije postajalo je jasno da je i veliki dio prirodnih zakona za nas nepoznanica. Mudrost kao da je ponovo ušla u modu i ona danas dotiće naše misli i naša osjetila. Tako tvrde istraživači javnog mnijenja.
Dvadeset i prvo stoljeće je pored ostalog ponovo naznačilo, već pomalo zaboravljene, puteve u znanosti. Fenomenologija ljudskog uma je disciplina filozofije koja proučava pojavnosti u našem tijelu proizašle iz djelovanja naše svijesti o njemu.
Dali smo mi uopće spremni za ponovno mudrovanje, koje smo godinama omalovažavali, smatrali staromodnim i davno prevaziđenim oblikom razmišljanja?
Mudrost izvire iz svih mogućih izvora, koje vođeni stečenim znanjem, razmišljajući i osjećajući možemo u sebi samom i otkrivati.
Josip Sirijac je 190. prije Krista napisao :" Vino i muzika raduju naša srca, ali još više ih raduje ljubav prema mudrosti."
O mudrosti tijela se u zadnje vrijeme sve više piše, filozofija tijela nam dolazi servirana u mislima dalekih istočnjačkih filozofa. Možemo li, bez obzira na mišljenje istraživača javnog mišljenja, ne mudrujući sami, prihvatiti mudrost nekih dalekih naroda i živjeti je kao svoju? Da li nam je to potrebno?
Konzumirati tuđu mudrost je puno jednostavnije, nego vjerovati u svoju, a ona je tu, u nama je jedan od njenih bezbrojnih izvora. Puno je lakše otići na tečajeve Yoge ili Taichy-a i prepustiti se tuđim mislima, nego početi misliti i tako osjetiti mudrost vlastitog tijela. Da to učinimo počeli bi živjeti i svoju mudrost, jer mudrost istoka tako i tako ovdje u ovom našem svijetu nemožemo živjeti. Mudrovanje nije talent i nije obdarenost samo nekih, to je sposobnost svakog od nas.
Nažalost sama riječ mudrovanje, u našem jeziku zvuči omalovažavajuće. Onaj tko dobije nadimak mudrac ili onaj koji mudruje u društvu nije ozbiljno shvaćen. To je zbog toga jer kolektivno izmjenjivanje misli, kao što se to nekada radilo u takozvanim cirklima /kružocima/, više nije u modi.
Ja sam se, potaknuta promjenom obrazaca u znanosti, počela ponovo čuditi i pitati kako je moguće da igrajući tenis pogodim lopticu koja juri nevjerovatnom brzinom prema meni, a ja pri tome imam samo nekoliko sekundi vremena da rukom reagiram na njen dolazak. Kako je moguće da razgovarajući dok vozim automobil, reagiram na kočenje automobila ispred mene ili kako je moguće da hodajući gradom punom buke mogu s nekim razgovarati o nekoj ozbiljnoj temi, kako mogu rezuckajući luk u kuhinji slušati vijesti na radiju, perući prozore uživati u muzici sa kasetofona. Čudeći se ja sam osjetila da je moje tijelo čudesna mašina kojoj sam godinama posvećivala premalo svjesne pažnje.
Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavajući sve više djelotvornost našeg mozga i snagu našeg uma. To su tvrdanje iz kojih zaključujem, da je moj um jedinka koja samu sebe organizira vječnim i neprekidajućim protokom energije mojih misaonih mogućnosti i da je svaki čovjek kao svjesno biće unikatan i neusporediv i da je njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama.
Zar to nije izazov za svakoga od nas da razmišlja o sebi i razvija svoju mudrost, pa da onda pokuša svjesno otkriti, spoznati i usavršavati mudrost svoga tijela. To je mudrost koja izvire iz naše svijesne spoznaje i nju bi trebali slijediti.
Sada se postavlja pitanje gdje se nalazi taj još ne otkriveni izvor naše svjesti? Možda se nalazi među zvjezdama ili je skriven u još ne razjašnjenim djelovanjima našega mozga.
Mozak to sam ja zatvorena u svijetu svojih istina, mozak to si Ti, to ste svi Vi svatko u svome svijetu.
Izvan našeg mozga ne postoji ništa više, mislim čitajući o novim dostignućima u ispitivanjima djelotvornosti mozga, a moji davno potisnuti osjećaji se ponovo bude u meni.
Osjećam sukob mog misaonog i emotivnog uma, ali izvan nas postoji veliki široki svijet, brda i doline, oluje i prolomi oblaka, mjenjaju se godišnja doba i prolaze drugi ljudi.
Da to je istina, ali bez titraja u ćelijama našega mozga mi to nikada nebi spoznali, bez električnih titraja naših neurona, poetično nazvanima malim leptirićima naše duše, mi nebi stajali objema nogama na zemlji i nebi bili usidreni u do nedavno vjerovanu čvrstu materiju naših tijela. Naše postojanje, naše djelovanje, naša spoznaja i svijest mogu jedino biti objašnjeni razvojem znanja o postanku i nastanku živih, bioloških sustava.
Svako drugo objašnjenje našeg postojanja na ovoj planeti i u ovom vremenu graniči sa ezoterikom i religijom. Bez djelovanja nekih ljudskih mozgova nebi bilo ni ezoterike ni religije, čiji predstavnici nas uvlače u ovisnost i pripadanje nekim njihovim smjerovima, obuzdavajući u nama svijest o tijelu i pokretu.
Čvrste živuće materije nema, tvrde danas veliki umovi, pa se djelovanje našeg tijela i nastajanje naših pokreta može objasniti jedino u odnosu na okolinu u kojoj živimo i u vezi sa zadatcima i problemima koje svakodnevno moramo rješavati. Prilagođavajući se promjenama u okolini i usavršavajući svijet u kojem živimo mi ipak često zaboravljamo na usvršavanje našeg nestabilnog i promjenjivog tijela i pokreta, koji se vođeni savršenim djelovanjem našega mozga, već desetljćima održavaju na razini onog nasljeđenog u nama.
Rat svjetova se nastavlja. Sofija majka mudrosti i Merkur otac trgovine se sukobljavaju na bojnom polju naše svijesti. Vlast Boga Merkura se širi, njegovi podanici proizvode aparate koji umjesto našega mozga usmjeravaju naše pokrete, a mi za rad tih aparata plačamo. Niću katedrale u kojima se širi nova religija. Fitness po svaku cijenu je parola koju slušamo kroz medije, tehnologija se razvija i svaki čas izlaze novi aparati na tržište. Uklješteni u te moderne prodavaće magle, robote koji programirani tuđim umovima, određuju obim naših pokreta, njihovu brzinu i ritam, mi provodimo sate u oazama tuđeg profita.
Svijest o tijelu, izraz naše ljubavi prema njemu je Sofijin poziv našoj svjesnoj spoznaji, poziv na ulazak u labirint zrcalnih neurona u našoj glavi, u svijet misaonih slika o sebi samome i svom svjesnom postojanju.

Balada tijelu

Darujem tijelu misao ljepote

osjećaje sreće i duševnog mira

poklanjam mu kapljice divote

uburkanost ljubavnoga vira.

Kad se ljubav i lakoća u jedninu spoje

tada srce duši šalje poruku dobrote

i svi se treptaji u postojanju zbroje

u lepršavom ostavarenju cjeline te čarobne tjelesne ljepote..

Vatru ću zapaliti tu negdje u dubini tebe

zagrijati ću snenost kao srca znak

iskri li to vulkan želja, zapitkujem sebe

dok se lava uzbuđenja probija kroz duševni mrak.

U vrtlogu snenom treba bezimenoj želji ime nježno dati,

ljubavi prepuštam to krštenje sneno

ona će sada sigurno najbolje znati

i kao i uvijek podarit će želji ime njenoj snazi vjerno.

Čutim srca sjeme i klijanje ljubavi u tebi

vidim ljepotu tek izniklog ružičastog cvijeta

osjećam čudesno lepršanje leptira u sebi

i spoznajem jedan treptaj više ljubav ne ometa ...

Leptiri plešu vječni tango i plešući tvoje srce čiste,

lepršavi, zaneseni, zaljubljeni krilima tek mašu

trenutci snova, iluzija slike nisu više iste

cvjetaju ljubavni pupoljci na životnom krašu.

Tek treptaj oka i duša blješti slikom pravom

napunjena iskricama energije, srca slavljem.

U osjećajnoj rapsodiji svjetlo iskri bojom plavom

Gerschwin nas već desetljećima pozdravlja vječnim osjećajnim zdravljem.


Pjesmuljak, iz drevnih dana mi dokazuje da je taj put ostvariv, kada spoznamo svoje misaon- osjećane mogućnosti. Vjerujte mi nama ne trebaju strane filozofije, nama ne trebaju novim tehnologijama smišljeni aparati da bi osjetili tijelo i razvili njegovu snagu. Tijelo koje smo, uz pomoć djelovanja našega mozga, naučili osjećati, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac pokreta, a pokret nastao iz mudrih misli pravilno oblikuje tijelo, a mi postajemo stvaraoci umijeća svakodnevnog pokreta.
Gepostet von dinaja unter 07:29 2 Kommentare